Kako su kartice, digitalni novčanici i fintech aplikacije iz bankarskog miljea ušli u stihove i postali metafore društvenih razlika, bogatstva i duga – a zatim to značenje izgubili.
U pop i rock glazbi sredstvo plaćanja nikad nije bio neutralan detalj. Stihotvorci su ga spomenuli želeći pokazati tko ima novac, tko ga troši, tko se zadužuje, tko živi na visokoj nozi i tko pokušava preživjeti bez gotovine.
Kartica kao status: luksuz bez brojanja keša
U glazbi s ovdašnjih prostora, platnu karticu nisu samo povezivali samo s visokom kupovnom moći. Već je bila indikator snobova, kako su to čitali pripadnici beogradske građanske klase iz Električnog orgazma:
Na drugom kraju Europe, Mark Knopfler 1984. piše pjesmu u kojoj se American Express karticom kupuje sve, pa i plaćeni „ples“. Knopfler je zaključio da je perspektiva same plesačice daleko dojmljivija pa je pjesmu Private dancer na kraju otpjevala Tina Turner.
Potrošnja bez pokrića: komična ili gorka slika života na kredit
U isto to se vrijeme odvija tranzicija platne kartice od pomagala imućnima da ne vuku previše gotovine sa sobom do uobičajenog načina plaćanja, uz prirodnu posljedicu – kreditnu karticu počinju koristiti i oni koji bi ju trebali češće zaboraviti kod kuće. Troše unaprijed i bez pokrića. Netko to odmah uglazbljuje i pretvara u plesnu numeru ili skeč.
Disco primjer naizgled vedrog pristupa zaduživanju je Charge Plates and Credit Cards Sheile & B. Devotion, u kojoj stihovi predstavljaju gotovo školski primjer potrošačkog optimizma koji uskoro uskače u satiru konzumerizma.
U sljedećoj strofi Sheila opisuje sljedeći stupanj uživanja u plastici – premiumizaciju u American Express svijetu, svojevrsnom kartičnom Olimpu prije potpunog srozavanja kreditnog rejtinga:
Kartica kao mehanizam poricanja i neodgovornog trošenja ostaje u stihovima još desetljećima. U pjesmi Credit Card Debt iz animirane serije Family Guy likovi otvoreno pjevaju:
Sirenski zov konzumerizma prejak je za dužnika (a u slabo reguliranim tržištima izdavači kartica su još uvijek skloni izlagati se riziku i puštati korisnike da se još jače zadužuju) pa je čovjeku važnija kupnja figurice za policu i čega god umjesto da otplati dug. Znamo kako to na kraju završava.
No, i izdavateljima i korisnicima kartica jasno je da je takav pristup neodrživ. Izdavatelji kartica su već dobrano izbrusili svoje politike upravljanja rizicima (i reputacijom), ono što je na raspolaganju je legitimni „buy now pay later“ koncept u obliku odgode plaćanja i plaćanja u obrocima, ali nema više nerazumnog trošenja sredstava koja ne postoje.
Bezgotovinsko plaćanje postaje rutina
Odjednom, bezgotovinsko plaćanje više nije simbol života na dug, već samo odražava realne platne mogućnosti subjekta.
Deluzija subjekta više nije vezana uz financijsku neodgovornost. Ako netko i pomisli da se novi život stječe kupnjom raznih objekata žudnji, na licu mjesta (čitaj: na prodajnom mjestu) je odmah jasno da su materijalne ambicije veće od stvarnosti. Rezultat kartične transakcije više nema naizgled pozitivni ishod (a u stvarnosti utire put u dužnički pakao). Odjednom POS postaje čisti reality check, u pjesmi Charlie XCX i u prenesenom smislu.
Walleti, aplikacije i Revolut više ne govore ništa o tome što možemo ili ne možemo kupiti
Najnoviji značenjski sloj spominjanja kartica, mobilnih aplikacija i Revoluta više i nije vezan uz kupnju, konzumeristički način života ili uz financijske mogućnosti, već uz digitalni životni stil.
U suvremenim pjesmama kartice, mobilni novčanici i kartice mogu značiti:
- da je novac dostupan odmah;
- da se novac šalje prijatelju, partneru ili suradniku bez banke, šaltera i gotovine;
- da je korisnik mobilan, međunarodan i digitalno pismen;
- da su financije dio osobnog identiteta, osobito u urbanoj i rap/pop estetici.
Talijanska reperica Anna Pepe tako lijepi naljepnice zečića Kuromija (prijatelja mačkice Kitty) na karticu (Hello Kitty, 2024.), čineći svoj platni instrument modnim detaljem.
Britanski reper Ceebo ljetos je opjevao Revolut u istoimenoj stvari, služeći kao prilično kontroverzna promocija platforme, jer mu refren s jedne strane aludira na veću inkluzivnost neobanke prema subprime klijentima, no ujedno i naglašava potencijalnu visoku razinu privatnosti za što god autor radio u prošlosti:
Ovi stihovi govore više o potpunoj demokratizaciji digitalnih plaćanja nego o tome da je digitalno vezano uz autsajderske sudbine. I danas, kad Hkissa #TR8 (u pjesmi koja se – evo još jedne – zove Revolut) kaže Let me hit your revolut, I’ll swing you a percent (Pusti me na tvoj Revolut, bacit ću ti par posto), ulazimo u novu glazbenu simboliku: plaćanje nije više završni čin kupnje, nego društvena radnja u razgovoru, odnosu i mreži ljudi. Sama aplikacija je čista kao suza, potpuno legitimni način plaćanja (autor zato i moljaka prijenos novaca na njega da očisti trag malverzacija). Iako očišćena i od financijskih implikacija ili ukazivanja na nečije financijske mogućnosti, nova autotune generacija glazbenika podučava nas da ima sive ekonomije i u digitalnom svijetu.
Zaključak
Od čeka koji obećava novac preko kreditnih kartica do Revoluta koji služi da odmah budemo kvit, pop, rock i rap glazba je poput lakmus-papira bilježila način na koji trošimo, putujemo i zamišljamo uspjeh. Nekad je bezgotovinsko plaćanje bilo znak nedostižnog luksuza ili opasnog duga. Danas je dio rutine: karta za prijevoz, račun u restoranu, putovanje, podjela troškova ili mala napojnica na POS uređaju. Dakle, bezgotovinsko plaćanje je kod današnjih stihotvoraca potpuno neutralnog značenja, nešto poput pranja zuba – svi to rade tako da to gotovo ništa ne govori o nama, osim možda načina na koji to radimo.
